Put Malog princa 04.06.11.
Put Malog princa (Južni Velebit)
Datum: 04. lipnja 2011.
Dan: subota
Smjer: prijevoj Prezid – sklonište Crnopac – Put Malog princa – Bili kuk (1171m) – prijevoj Prezid
Trajanje hoda: 6h
Težina puta: zahtjevan označen put
Visinska razlika: +-200m
Vodič: Žarko Seršić (091 9477506)
Pomoćni vodič: Nadan Tudor (091 1654697)
Izvještaj s izleta:
Nakon okupljanja na Tifonu na mostu u 6 ujutro i čekanja 1.kave započela je nova avantura. Već su nas čekali Žare i njegov najnoviji kombi koji ima sve na touch opciju. Okuplja se nas 12 (9 u kombi Valjan i 3 u auto).
Mi krećemo autom ranije no Žare ipak prati tempo i stiže nas u Senju i nastavljamo dalje zajedno. Putem su hvatali tobe, vezali ih užetom, držali vrata, gubili tablice, no to je sve znak da će ovo biti jedna odlična pustolovina.
Hvatajući zavoje Željka i Žare pokazuju da nema ničeg lakšeg te stižemo na autoput.
Kava, red bull, sendvići na nekom odmorištu te pravac Gračaca.
Kišni oblaci – malo ih ima, malo nema, nebo će nas možda ipak pustiti u planinu. Bilo bi šteta da dođemo dolje a da kiši.
I tako nakon nekoliko kilometara u Gračacu po makadamskoj cesti stižemo na početak staze. Oblačenje, gledanje u nebo i krećemo.
Svi puni snage – Žare, Nadan, Vedran, Rajko, Diana, Branko, Željka, Iva, druga Iva, Frans, Dragan, Vesna, nas 12 veličanstvenih u 9.45 kreće u veličanstvenu šumu. Na putu nas čekaju prepreke – šumari krče šumu, čujemo pile, debla na podu, traktor ali prolazimo i po markaciji krećemo uzbrdo nekih 45 minuta do skloništa. Slikanje sa «medvjedom» ispred skloništa, upisivanje u knjigu, pogled na Crnopac i na plavo nebo.
Kratak odmor, ostavljamo štapove te kreećmo u potragu za tim zanimljivim Malim princem, Zdenkom i ostalim stanovnicima šume. Prvo stajemo u Konobi, oduševljeni prizorom no nije nas dočekala rakijica te smo odmah nastavili dalje. Putem smo bili u Zdenkovoj Jami, u uskom prolazu, prošli pored Vrata te na kraju preko Kičme. Krajolik je predivan, zanimljivi oblici stijena, razni labirinti, klanci, spustili se u duboku vrtaču, sve puno sajli, kinova. No osigurano tako da smo bez straha sve svladali.
Jedina životinja koju smo sreli bila je poskok ( a prva misao je bila «Gdje mi je fotoaparat» a onda odmicanje). On otišao svojim putem a mi svojim.
Vrijeme nam je pokazivalo da požurimo. Da nam je dalo dovoljno vremena a da je sada vrijeme i trenutak da se spustimo iz šume. Taman mi na Bilom kuku a ono nebo se počelo zatvarati sa svih strana. Brzinski smo se spustili po posljednjim sajlama, provukli se ispod ogromnog zaglavljenog kamena, te jurnuli u šumu kad ono pljusak, gromovi, munje. U 5 minuta šuma se napunila vode, počelo tući oko nas te nam je jedina želja bila da se što prije vratimo do auta, neki trčeći, neki padajući u blato, neki u želji da budu prvi skoro zalutali J.
Stigli mi tako za 20-ak minuta do auta, presvukli se te put Cerovačke špilje. Tamo smo dobili zanimljiva nova zanimanja – vodić- zbog žutih kabanica, spasioc zbog crvenih jakni.
Smiješni upiti starih Brođana poput «Ima li u špilji drugi izlaz na cestu?», plakanje Žaretu da ne ostavi neku bakicu jer ona ne može sama....
Posjetili smo Donju špilju u dužini od 700 metara. Puna je različitih oblika, večina imaju svoja imena poput Orgulja, Kamenih svatova, Mrkva, Djeda Mraza...vidjeli mjesto gdje su življeli špiljski medvjedi, gdje je jako davno bila kuhinja.
Na kraju ručali u nekom restoranu, gdje je sva hrana bila odlična osim pizze – sada znamo za slijedeći put.
Polako smo krenuli put Mosta. Naravno u Valjanovom kombiju avanture sa brisačima, no uspjeli smo svi živi i zdravi doći doma.
U jednoj rečenici – vrlo zanimljivi izlet sa odličnim društvom.
IVA DORČIĆ
